UČENJE – IGRA I IZVOR SREĆE
Znanstvenici s područja lingvistike smatraju da su mala djeca izrazito sposobna učiti strane jezike. Ona posjeduju unutarnju motivaciju za učenjem, i ne samo to, za njih je učenje urođena potreba poput zraka, vode ili hrane, a budući da se odvija kroz igru, onda je ono za njih izvor sreće i zadovoljstva.
Djeca strane jezike zapravo ne uče, već usvajaju. Učenje je svjesno, institucionalizirano, tipično za starije učenike i odrasle, dok je usvajanje spontano, prirodno i nesvjesno.
Roditelji trebaju biti svjesni da ne trebaju od četverogodišnjaka ili petogodišnjaka koji godinu ili dvije uči strani jezik, ili je tek započeo s učenjem, očekivati čuda, očekivati da u većoj ili manjoj mjeri „(pro)govori“ taj jezik. U toj dobi djeca uče na razini zapamćivanja riječi i gotovih fraza, za njih je učenje jezika – igra (Vilke, 1991.). Svako dijete usvaja jezik svojim tempom i zato treba izbjegavati uspoređivanje s ostalom djecom te forsirati i prisiljavati ga da pošto-poto zna i koristi što više novih riječi i jezičnih struktura. U tako je ranoj dobi dovoljno da dijete bude izloženo stranom jeziku, da ga „čuje“, da mu „ulazi u uho“ i tako usvaja njegov ritam pa mu je i kasnije usvajanje gramatičkih struktura znatno olakšano.
Jasno je da će i djeca koja s učenjem stranog jezika započnu kasnije, u školskim klupama, savladati određeni jezik, ali ipak, ona djeca koja su s učenjem započela ranije, u konačnici na komunikacijskoj razini pokazuju i posjeduju veću prirodnost i spontanost u govoru, sličnu onoj izvornih govornika.